Rumunija i Tito
Osećaj prijateljstva među narodima, posebno socijalističkim, marljivo je negovan komunističkom propagandom i mnogi ljudi i dalje veruju u njega. Ali lekcije istorije dokazuju suprotno: kada je naciji bila potrebna pomoć od nacije koja se smatra prijateljem, najčešće je nije dobijala.
Marija Nenadić-Zurka и Steliu Lambru, 14.04.2025, 17:11
Osećaj prijateljstva među narodima, posebno socijalističkim, marljivo je negovan komunističkom propagandom i mnogi ljudi i dalje veruju u njega. Ali lekcije istorije dokazuju suprotno: kada je naciji bila potrebna pomoć od nacije koja se smatra prijateljem, najčešće je nije dobijala.
Pre 1989. godine, Rumuni su sa zavišću gledali na Jugoslovene i divili se njihovom vođi Josipu Brozu Titu. U poređenju sa većinom lidera socijalističke Evrope, jugoslovenski lider se predstavljao kao liberal: dozvolio je svojim građanima da putuju bez ograničenja u Zapadnu Evropu, nestašice u susednoj zemlji preko Dunava nisu bile zastrašujuće, a jugoslovenski građani su čak mogli da imaju i mala preduzeća. Neophodna roba je stizala iz Jugoslavije u Rumuniju, odmah je bila apsorbovana od strane rumunskog tržišta, koje je bilo u velikoj nestašici. A programe jugoslovenske televizije sa strašću su pratili Rumuni koji su mogli da ih uhvate improvizovanim antenama. Zato su ratovi u bivšoj Jugoslaviji posle 1989. godine bili veliko iznenađenje za većinu Rumuna.
Rumunija i Jugoslavija su bile bliske pre 1945. godine i uspostavljanja komunizma. Obe zemlje su bile deo regionalnih bezbednosnih saveza Male Antante, potpisane 1921. godine, i Balkanske Antante, parafirane 1934. godine. A kraljica Marija od Jugoslavije, supruga kralja Aleksandra I od Jugoslavije, bila je ćerka kralja Ferdinanda I od Rumunije i njegove supruge Marije. Bliski odnosi između Rumunije i Jugoslavije su se, međutim, naglo pogoršali 1948. godine kada je došlo do razdora između Staljina i Tita. Sve satelitske zemlje Sovjetskog Saveza su stale na stranu Staljina, nazivajući Tita izdajnikom socijalizma i agentom zapadnog imperijalizma. Rumunija nije bila izuzetak, sa izazovima koji su se dešavali na granici između dve zemlje i koji danas deluju smešno. Diplomata Eduard Mezinčesku, koga je intervjuisao Istorijski centar Rumunske radiodifuzne kompanije 1994. godine, bio je protagonista jedne takve epizode leta 1949. godine.
„Bili smo odlučni da uništimo Jugoslovene, naravno, i jedno od oružja koje je veoma inteligentno korišćeno u tu svrhu bio sam ja. Aleksandru Dragić, ministar unutrašnjih poslova, koji je nasledio Administrativno-politički odsek od Centralnog komiteta Rumunske republike, ovaj odsek se bavio logističkim pitanjima, pozvao me je. Ali iza ove logističke fasade nalazio se kontraobaveštajni odsek. Dragić mi je rekao: <Vidi, odlučeno je da treba da ideš i uradiš ovo.> O čemu se radilo? Otišao sam u Oršovu, gde Dunav teče između nas i Srba, na granici teritorijalnih voda. Tamo je bila usidrena barža na kojoj su bili postavljeni zvučnici sa levkom prema jugoslovenskoj obali. Na suprotnoj obali bio sam za mikrofonom gde sam čitao zajedljiv govor protiv Tita. Nisu reagovali, oduprli su se i ovoj našoj agresiji“.
Ali nakon Staljinove smrti 1953. godine, rumunsko-jugoslovenski odnosi su normalizovani. Godine 1968, usred intervencije trupa Varšavskog pakta protiv reformi u Čehoslovačkoj i činjenice da se rumunski lider Nikolaje Čaušesku protivio intervenciji, u Bukureštu je vladao veliki strah da će Sovjeti intervenisati i u Rumuniji. Tako su Rumuni tražili saveznike, a Tito je izgleda bio jedan od njih. Diplomata Jon Datku bio je specijalni izaslanik rumunske vlade u Australiji i 1994. godine je ispričao priču o tome kada je bio svedok izjave Josipa Broza Tita.
„Imao sam konferenciju za štampu gde su pitanja bila kako da se odupremo i koliko dugo možemo da se odupremo sovjetskom pritisku? I rekao sam da kao što smo se odupirali toliko stotina godina, odupiraćemo se i dalje. Nisam tačno znao šta se dešava, zamišljao sam da je najgore prošlo, što znači da je sada nemoguće da Sovjeti nastave sa drugom invazijom. Sećam se Titovog zapažanja s osmehom. Bilo je to na diskusiji u kojoj sam i ja učestvovao, gde nam je rekao <ako treba da vam se zahvalimo, onda je to samo zato što između Pruta i Begeja sovjetski tenkovi imaju oko nekoliko desetina sati da putuju.> Dakle, bili smo tampon država za Jugoslaviju. Iako su i Jugosloveni počeli da razmišljaju o tome u to vreme, mogu vam to sa sigurnošću reći.“
Paul Nikulesku-Mizil je bio blizak prijatelj Nikolaja Čaušeskua. Godine 1997, setio se da je Rumunija, 1968. godine, bila sama pred sovjetskom pretnjom.
„Naši kineski prijatelji, Ćiu En Laj, lično je došao u rumunsku ambasadu i rekao <Uradićemo to, popravićemo to.> Ali, istovremeno, Mao Ce Dun je dao istorijsku izjavu <Vatra se ne gasi iz daljine!> I ja sam vrlo dobro razumeo da Kinezi neće staviti svoju kožu zbog ove nevolje Rumunije, bez obzira koliko prijatelja imamo! Lično sam išao kod Tita, Čaušesku me je nekoliko puta slao kod Tita da se informišemo. A Tito, znate li šta mi je rekao kada sam ga pitao <šta ako se nešto desi i budemo morali da pribegnemo oružju i budemo u komplikovanoj situaciji?> Znate li kakav je bio stav Jugoslavije? Da primaju rumunsko rukovodstvo, daće im azil, ali bez ikakvog oružja! Čak ni ni džepnih noževa! Dakle, neću da čujem za ovakve heroje.“
Odnosi između Rumunije i Titove Jugoslavije bili su iz svog vremena. A nova vremena znače da je realizam u prijateljskim odnosima među narodima dobra lekcija.