Nacionalna katedrala
Nacionalna katedrala sada stoji i mnogi je smatraju novim početkom. Za pojedinca 21. veka, ona ima istoriju iza sebe i nadu da će imati večnost pred sobom.
Marija Nenadić-Zurka и Steliu Lambru, 10.11.2025, 15:02
Modernizacija rumunskog društva, koja je započela 19. veka, dostigla je, tokom poslednjih 25 godina 19. veka, fazu državne nezavisnosti, 1877. godine, i proglašenje kraljevine, 1881. godine. Crkva je takođe prolazila kroz talas ovog vremena, modernizacije sa svih stanovišta, pa samim tim i izgradnje novih zgrada.
Tradicionalno, pravoslavne crkve, većinska denominacija Rumuna, bile su male, čak i one u gradovima. Ideja o katedralii potekla je iz katoličkog i protestantskog zapadnog sveta i imala je svoje početke u srednjem veku tokom perioda koji istoričari poput Žorža Dibija nazivaju „dobom katedrala“. Dakle, modernizacija rumunskog prostora, povezivanje lokalne duhovnosti sa zapadnim svetom, takođe je značila izgradnju velikih crkava. Rumunska monarhija, nemačkog porekla, donela je brojne ideje i modu sa Zapada, pa je ideja o većim verskim prostorima nego što su Rumuni navikli da vide postala normalnost. Tako je rođena ideja o nacionalnoj pravoslavnoj katedrali koja bi predstavljala sve Rumune.
Nacionalna katedrala se 26. oktobra 2025. godine pojavila kao punopravna celina u urbanom pejzažu Bukurešta. Najviši crkveni zvaničnici i državni predstavnici učestvovali su u osvećenju njenog živopisa. Zajedno sa istoričarem Jonucom Biliucom, prošli smo kroz uspone i padove ideje o podizanju tako monumentalne građevine u pretežno pravoslavnom svetu.
„Ideja o Nacionalnoj katedrali, neću koristiti naziv Katedrala spasa nacije, pojavljuje se negde krajem 19. veka, potičući iz Kraljevskog doma Rumunije, tačnije od kralja Karola I. Po prvi put, ideja o nacionalnoj katedrali je predviđena u zakonu koji je kralj Karol I podneo Zakonodavnoj komori 1884. godine. Zakonom je za izgradnju nacionalne katedrale u Bukureštu izdvojeno 5 miliona zlatnih leja, što je u to vreme predstavljalo 5% budžeta Kraljevine Rumunije. To je bio fenomenalan, reprezentativan iznos. Godine 1891, vlada koju je u to vreme predvodio general Joan Emanuel Floresku čak je organizovala konkurs, međunarodni konkurs za dizajn, za takvu katedralu. U međuvremenu, projekat je pao u zaborav. Tek 1900. godine smo videli nastavak diskusije. Ovog puta, ministar verskih poslova Konstantin Istrate, na sastanku Svetog sinoda 11. maja 1900. godine, predložio je Svetom sinodu da preuzme odgovornost za izgradnju nacionalne katedrale i da realizuje građevinu sopstvenim sredstvima i javnim prilozima.“
Prvi svetski rat je ubrzao ideju o nacionalnoj katedrali. Nastanak Velike Rumunije žrtvovanjem više stotina hiljada Rumuna dao je još veći simbolički naboj projektu. Jonuc Biliuca.
„Nakon Velikog ujedinjenja 1918. godine, onaj koji je nekako nastavio diskusiju, zajedno sa kraljem Ferdinandom, o potrebi za nacionalnom katedralom bio je tadašnji glavni mitropolit, bivši episkop Karansebeša, Miron Kristea. On je pokušao, odgovarajući na peticiju kralja Ferdinanda upućenu Svetom sinodu 10. maja 1920. godine, da izgradi monumentalnu crkvu u Bukureštu koja je trebalo da predstavlja nacionalnu katedralu. Taj trenutak 1920. godine praktično je rodio tu ideju o katedrali spasa nacije. Međutim, nije spasavana nacija, postoji ogromna konfuzija u javnosti, a posebno u štampi u Rumuniji. Spasenje nacije se ovde odnosi i na vojne kampanje iz 1877. godine, koje su dovele do sticanja nezavisnosti, direktno do formiranja Rumunskog kraljevstva 1881. godine, ali i na formiranje, ispunjenje sna o Velikoj Rumuniji i, samim tim, na spasenje, oslobođenje Rumuna sa teritorija koje su bivša carstva okupirala. Ideja spasenja nacije se odnosi na to. Još jedan važan korak koji će biti preduzet biće 1926. godine, u februaru, tokom sastanka Nacionalnog crkvenog saveta. Ovog puta već imamo formiranu instituciju Rumunske patrijaršije. Želimo da se u dijalogu sa Gradskom skupštinom glavnog grada pronađe mesto za ovu katedralu. U početku je Miron Kristea, 1929. godine, odredio mesto buduće nacionalne katedrale u podnožju Mitropolitskog brda u Bukureštu. Ali njena izgradnja, zbog teškoća Drugog svetskog rata, ali i, ranije, ekonomske krize krajem 1920-ih i početkom 1930-ih, odložena je na neodređeno vreme.“
Ali nepovoljna istorija će se ponovo suprotstaviti projektu nacionalne katedrale. Posle 1945. godine, komunistički režim, duboko neprijateljski nastrojen prema religiji, nije mogao da razmatra takvu izgradnju. Nakon njegovog pada 1989. godine, ideja se ponovo pojavila. Jonuc Biliuca.
„Projekat je nastavljen u februaru 1995. godine od strane patrijarha Teoktista, koji je predložio ovu ideju o izgradnji pravoslavne katedrale u Bukureštu i centralnim vlastima i drugim državnim organima. 1999. godine, 5. februara 1999. godine, on je zapravo izabrao mesto za katedralu, osvećujući krst u parku na Trgu ujedinjenja. Postepeno, ovo mesto je bilo napušteno iz razloga vezanih i za položaj katedrale i za topografiju Bukurešta. Izbor sadašnjeg mesta gde je izgrađena Nacionalna katedrala pripada Gradskoj kući Bukurešta, koja je odlukom od 16. februara 2005. godine, u vezi sa čuvenom adresom 105, odlučila, uz mišljenje Patrijaršije, da je najpogodnije mesto za izgradnju nacionalne katedrale brdo Arsenala, sadašnja lokacija.“
Nacionalna katedrala sada stoji i mnogi je smatraju novim početkom. Za pojedinca 21. veka, ona ima istoriju iza sebe i nadu da će imati večnost pred sobom.