Legenda jednog voza – Cujkarul (16.12.2025)
Sada ovde uživaju u najčistijem vazduhu u zemlji, jer su industrijske aktivnosti u ovoj oblasti odavno prestale.
Dragana Diamandi и Ana-Maria Cononovici, 16.12.2025, 09:00
Sada ovde uživaju u najčistijem vazduhu u zemlji, jer su industrijske aktivnosti u ovoj oblasti odavno prestale. Ali početkom prošlog veka, područje Buzaua je doživljavalo ekonomski rast, što je dovelo do potrebe za izgradnjom železničke pruge Buzau – Nehojašu, poznate u to vreme i po vozu koji je njome saobraćao, zvanom „Cuikarul“. Prema podacima Nacionalne železničke kompanije CFR SA, železnička pruga između Buzau i Nehojašua prostire se na dužini od oko 74 kilometra. Priču o ovom legendarnom vozu saznali smo od pisca iz Buzaua, Dorua Bratuleskua, koji dobro poznaje njegovu istoriju:
„Glavni pokretač društvenog i ekonomskog razvoja doline Buzăua, jedne od najvažnijih dolina u Vlaškoj, bila je izgradnja železničke pruge Buzeu-Nehojašu. Zapravo, to je bio najkorišćeniji vid transporta i u vreme kada je puštena u rad bila je od vitalnog značaja. Zašto vitalnog? Zato što je razvoj naselja, drvne, tekstilne, građevinske industrije, rudarstva i naftne industrije u velikoj meri zavisio upravo od ove pruge. Izgradila ju je banka Marmorosch Blanc & Comp, koja je dobila koncesiju na zemljište od Ministarstva javnih radova u martu 1907, a koju je, kako je tada bilo uobičajeno, potvrdio kraljevski dekret.
Godine 1909, železnička pruga Buzău, sa krajnjom stanicom u Nehohojašu i dužinom od 74–75 kilometara, bila je završena i spremna za upotrebu. Iste godine uvedene su i poštanske usluge, što je bilo od velikog značaja! Na gotovo svim stanicama na liniji Buzau–Nehohojašu to je tada predstavljalo ogroman napredak! Prvi vagon je bio poštanski. Mogli ste lično da odete i ubacite pismo u poštanski vagon, pa čak i pakete.“
U početku je voz bio namenjen za prevoz trupaca iz Nehojašua i Nehojua, ali je s vremenom postao dugačak putnički voz sa raznim vagonima, rekao nam je sagovornik, objašnjavajući i poreklo nadimka voza:
„Zašto se zvao Cujkarul? S obzirom na to da je cela dolina Buzaua bila poznata po tome što je u svakom dvorištu bio šljivik, a postojali su čak i veliki voćnjaci, nije bilo kuće bez šljive, i većina je pekla šljivovicu odnosno cujku – rakiju od šljiva. Veoma malo njih je pravilo pekmez. Postojala je i šljivovica – cujaka od krupnih šljiva. I većina putnika koji su koristili voz nosila je šljivovicu u torbi, bilo da idu na svadbu ili gde god da su imali posla. Uvek su imali mali bidončić ili bocu šljivovice.
A pili su je čak i u vozu. Posebno radnici koji su se vraćali iz Buzaua kući. Umesto čašica koristili su staklene kugle koje su pokrivale sijalice u vozu: odšrafljivali bi ih, pošto su bile na navoj, pili bi iz njih, a na kraju bi ih vratili na mesto. Zato se voz i zvao Cujkarul. Pričalo se i da je mašinovođa — da bi mogla da prođe kroz krivudave doline, sipao čašicu šljivovice u gorivo lokomotive — naravno, to je bila šala.“
Voz koji je za samo nekoliko godina postao legenda! Doru Bratulesku: „Cujkarul je bio najomiljeniji voz od svih vozova. Prelazio je opasne, krivudave, uske doline za skoro 3 sata, i mnoge mašinovođe želeli su da rade baš na ovoj ruti u ovom vozu, zbog raznolikosti trase i predela. Voz je imao rutu koja je omogucavala da se da vidi dobro i sa leve i sa desne strane puta; ljudi koji su bili u baštama mahali su vozu, bez obzira na to da li je u vozu bio neki njihov poznanik ili ne.
Prigradski voz „Cujkarul“, bio je jedan od najvažnijih, pored teretnog prevoza. On je bio praktičan, ali pre svega i emotivno značajan. Stanice su bile idilične i uvek živahne, osvetljene sve vreme, čak i kada je u vreme komunističkog režima Nikolaea Čaušeskua, 80-ih godina struja u domaćinstvima bila isključivana na više sati pod izgovorom uštede energije“, dodao je naš sagovornik.
Voz je saobraćao do kraja 1989. godine – godine Revolucije. Nakon toga, stajališta su prodata, stanice napuštene, a danas je ostala izolovana železnička linija na ivici izumiranja. Voz, iako saobraća sa dva vagona, izgleda kao da nema više putnika, rekao nam je Doru Bratulesku i dodao:
„Ali ranije, pazite, voz je imao 14 vagona. Svi su bili puni, ko bi našao mesto bio je srećan, a često su molili nekoga: idi ranije na stanicu i zauzmi mi mesto u kupeu! Ujutru su polazile dve kompozicije jedna za drugom, a pri povratku, dve. Ukrštale su se negde na sredini puta, ili kod Magure ili kod Parskova.. U Parskovu je neko čak otvorio prodavnicu krofni specijalno zbog toga, jer ste imali vremena da odete po krofnu.“
Broju putnika doprinosila je i svakodnevna vožnja đaka koji su dolazili iz Berke, sa udaljenosti od 30–35 kilometara, ili iz Nehojua, Nehojašua, svi dolazeći u Patarladjele, gde se nalazila jedina srednja škola. U to vreme je u celom okrugu Buzau postojalo samo pet gimnazija/srednjih škola.
S obzirom na obimne infrastrukturne radove i sredstva potrebna za obnovu ove rute, trenutno ne postoji projekat koji bi podržao radove na njenoj revitalizaciji.