Rumuni u hronici Đorđa Brankovića
Među izvorima koji se odnose na srednjovekovni rumunski prostor nalaze se i spisi srpskog hroničara i diplomate Đorđa Brankovića.
                                            Marija Nenadić-Zurka и Steliu Lambru, 03.11.2025, 11:59
Među izvorima koji se odnose na srednjovekovni rumunski prostor nalaze se i spisi srpskog hroničara i diplomate Đorđa Brankovića. Rođen je sredinom 17. veka, 1645. godine, a umro je 1711. godine. Kao poliglota, Đorđe Branković se uključivao u političke krugove tog vremena i smišljao državne projekte. Svoju diplomatsku karijeru i karijeru pisca započeo je 1663. godine kao prevodilac osmanskog turskog jezika u kancelariji kneza Transilvanije, Mihaila Apafija.
Rumunski period njegovog života, koji svaki čitalac može pronaći u njegovim delima, počinje 1680. godine. Istoričarka Teodora Popović jedna je od onih koji su čitali Brankovićevu biografiju i beleške o Rumunima.
„Branković je izgubio kneževu naklonost 1680. godine nakon otkrića njegovih tajnih veza sa Habzburzima i sklonio se u Vlašku. Tamo je proveo nekoliko godina u službi Šerbana Kantakuzina, za koga je napisao prvu od svojih hronika, Rumunsku hroniku. U kontekstu Rusko-austro-otomanskog rata, Branković je takođe kristalizovao politički projekat, koji je uputio Bečkom dvoru, da oslobodi Srbe od osmanske vlasti i stvori srpsku državu u okviru Habzburške monarhije. Projekat se ogleda i u njegovom istorijskom delu. Nakon smrti Šerbana Kantakuzina, njegovi odnosi sa Habzburzima su se pogoršali zbog paralelnih veza sa Rusijom. To je bio razlog zašto je uhapšen i držan pod nadzorom do kraja života, u Beču i Hebu. Tokom ovog perioda sastavio je Srpsku hroniku, svoju drugu hroniku.“
Brankovići pišu Univerzalnu hroniku, u srpskoj redakciji staroslovenskog jezika. Ona se bavi poreklom vladarske porodice u Vlaškoj, poreklom institucija, odnosima vladara sa drugim političkim akterima. Teodora Popović kaže da su Brankovićevi spisi imali i političku komponentu.
„Rumunska hronika, koja je napisana na dvoru Stefana Kantakuzina, je kraća, oko 40 stranica. Ona odražava Brankovićevu ranu fazu istorijske dokumentacije, koju je potom proširio u „Srpsku hroniku“. „Rumunska hronika“ je univerzalna istorija koja počinje starozavetnim periodom, ali se uglavnom fokusira na Srbiju, Ugarsku i srednjovekovnu Vlašku. Izbor epizoda je osmišljen da istakne zajedničku istoriju ovih naroda u vezi sa borbama protiv Osmanlija. Izbor je napravljen da bi se ubedila vlaška publika u neophodnost usvajanja antiosmanskog stava, u kontekstu rata koji je u to vreme bio u toku.“
Brankovićeva vizija ovog područja bila je vizija Centralnoevropskog, a Rumuni su takođe bili deo toga. Teodora Popović:
„Za Brankovića, istorija rumunske Vlaške bila je duboko povezana sa istorijom slovenskih naroda i, uglavnom, sa istorijom Srba. Posebno su ga zanimale one epizode koje su osvetljavale istorijske odnose između Vlaške i Srba, ponekad pribegavajući preterivanju. Zato ga, na primer, najviše zanima Njagoje Basarab, jedan od vladara Vlaške kome posvećuje veoma velikodušan prostor u hronici. Zatim, Branković negativno vidi tendenciju ugarskih kraljeva da potčine Vlašku. Na primer, iako je pretežno koristio Antonija Bonfinija da opiše ove odnose, neke odlomke je tumačio u povoljnom ključu za vlašku stranu, ponekad predstavljajući postupke ugarskih kraljeva kao zloupotrebu. Konačno, Branković je istoriju Vlaške i Moldavije video kao isprepletene istorije. Na primer, smatrao je da su vladajuća porodica Moldavije, porodica Mušatin, i porodica Vlaške, Basarabešti, zapravo dve grane iste dinastije. Nakon istorijske zabune, došao je i do zaključka da su dve zemlje, jedno vreme, čak bile pod vladavinom istog vladara u drugoj polovini 14. veka. To je bio vladar koga je nazvao Aleksandar. Pod ovom figurom je, zapravo, objedinio dve istorijske ličnosti: Nikolaja Aleksandra i Aleksandra Dobrog.“
Etnička imena za označavanje kulturnih prostora uvek se pojavljuju u spisima istoričara, a u Brankovićevo vreme to nisu bila imena jedne etničke grupe. Teodora Popović:
„Branković koristi nekoliko termina da imenuju Vlašku. Najčešći su <Ungrovlahiiska Zemlia> i <Vlahozaplaninska Zemlia>. Prva varijanta je uobičajeno slovensko ime Vlaške, koje se pojavljuje i u dokumentima unutrašnje Vlaške. Drugi naziv je prevod na staroslovenski imena Terra Transalpina, koja se javlja i u srpskim rodoslovima, ali kojoj je Brankovićina početku dodao <Vlaho> radi veće jasnoće, ređe se pojavljuju <Vlahiiska Zemlia> i <Država Basarabjaska> <Zemlja Sloveno-Valaha> ili <Slovenovlahiiska Zemlia> i <Zemlja Sloveno-Basarabjaska> ili <Slovenobasarabskaja Zemlia>. U grubom prevodu, naziv <Slovenovlahska zemlja> bi se mogao shvatiti kao <Zemlja Vlaha koji žive među Slovenima>, izgrađena po modelu <Ungrovlahske zemlje>. <Slovenovlahska zemlja> je termin koji se koristi ne samo za Vlašku, već ponekad i za naziv Moldavije ili za zajedničko naziv rumunskih zemalja.“
U 17. veku, hroničar Đorđe Branković opisao je rumunski svet svog vremena. Ali on je bio integrisan u širi, centralnoevropski geopolitički prostor.