Emilija Dobrin – nagrada za životno delo (01.10.1015)
Nakon što je nagrađena priznanjem za životno delo na 24. izdanju Međunarodnog filmskog festivala Transilvanija, glumica Emilija Dobrin dobila je i nagradu za izuzetnost na festivalu Večeri rumunskog filma (SFR) u Jašiju, izdanju posvećenom ženama koje daju glas, boju i hrabrost u svetu filma, pozorišta i muzike.
Dragana Diamandi и Corina Sabău, 01.11.2025, 09:00
Emilija Dobrin se prvi put pojavila na filmu još tokom studija, u filmovima Bolestne životinje (režija Nikolae Breban, 1970) i klasičnoj komediji Večeras plešemo u porodici(režija Džeo Saizesku, 1971). U istom periodu započelo je i njeno prijateljstvo sa rediteljem Aleksandruom Tatosom, s kojim je ostvarila dugotrajnu saradnju koja je rezultirala nekima od njegovih najcenjenijih filmova, poput Crvene jabuke (Mere roșii 1975), Lutanje (Rătăcire,1978), Sekvence (Secvențe,1982) i Tajna tajnog oružja (Secretul armei secrete,1988).
Nakon 1990. godine, Emilija Dobrin je nastavila da istražuje različite uloge na filmu, glumeći u ostvarenjima kao što su Bes ( Furia, red. Radu Muntean, 2002), Japanski pas (red. Tudor Kristijan Zurđu, 2013), Godišnjica (red. Dan Kišu, 2017) i nedavno se vratila na veliko platno u višestruko nagrađivanom filmu Nova godina koje nije bilo (red. Bogdan Murešanu) i eksperimentalnoj dokumentarnoj-fikciji Maja – Portret s rukama (red. Aleksandra Gulea). Film „Nova godina koje nije bilo“, tragikomedija u režiji Bogdana Murešanua, prati sudbine šest likova čiji se putevi preplicu u vreme pada komunizma, likova koji tragaju za normalnošću i smislom u svetu obeleženom strahom i apsurdom.
U ovom filmu, glumica Emilija Dobrin tumači Margaretu Dinku, čija kuća, koja se nalazi u naselju Uranus, predstoji da bude srušena kako bi se izgradila nova stambena zgrada. To je zapravo jedna od poslednjih kuća koja još nije srušena, a Margareta ima nesreću da mora da napusti svoj dom neposredno pre Revolucije. Emilija Dobrin je za RRI govorila o izazovima koje joj je ova uloga donela i o susretima sa publikom.
„Za mene je to bio izuzetan doživljaj. Već sam to ranije rekla i reći ću ponovo, bilo je kao vežba egzorcizma. To je bilo iskustvo koje sam imala tokom snimanja i nadala sam se da ću u filmu ostaviti svo zlo koje sam pretrpela, sav apsurd koji sam preživela, kako sam znala to najbolje da prikažem. I bilo je divno što je film imao humor, iako je u pitanju priča sa tragičnim sadržajem. Govorimo o vremenima od kojih nisam uspela potpuno da se oslobodim, čak ni u sećanju, o događajima koji su me naterali da shvatim da nisam potpuno prevazišla svoj strah i užas tih vremena. Od cele glumačke ekipe, ja sam jedina koja je proživela čitav period komunizma. Bilo je veoma teško, uhvatila sam i Dežev period, tako da me je taj surovi komunizam pogodio od samog početka.“
Filmski karavan posvećen promociji filma „Nova godina koje nije bilo“, koji je napisao, režirao i producirao Bogdan Murešanu, prošao je kroz nekoliko gradova u Rumuniji. O tome kako su protekli susreti s publikom govori Emilija Dobrin.
„Vidite, nikada nisam pomislila da ću doživeti takvo ispunjenje, takvu radost. Glumila sam u filmovima koji su bili teško dostupni tokom komunističke ere, koji su mogli da traju samo dva ili tri dana, a zatim više nikada nisu imali priliku da budu prikazani publici tog vremena. To su bili filmovi „Sekvence“ i „Tajna tajnog oružja“. A sada ova mogućnost da se sretnem sa ljudima, da razgovaram s njima i da ih osetim u mojoj blizini, bila je predivna. Ali najviše su me dirnuli susreti s mladima. Reakcija mojih unuka takođe mi je mnogo značila. Rekli su mi da su, posle prikazivanja filma, bili veoma potreseni perspektivom tih vremena, da im je bilo teško da poveruju da smo zaista prošli kroz tako nešto. Gotovo nisu mogli da poveruju da se ono što su videli u filmu zaista dogodilo — da su se rušile kuće, da su se deca radovala jednoj drvenoj pernici ili jednoj pomorandži.
Međutim, na jednom od susreta sa učenicima bilo je pitanje koje ne mogu zaboraviti. Ustala je jedna devojka i pitala me da li smatram da Rumuni možda imaju genetski usađenu tu poslušnost pred totalitarizmom. Naravno, moj odgovor je bio — ne, ni u kom slučaju. Ali to je bilo veoma pronicljivo pitanje, a u isto vreme i veoma bolno.”
Uporedo sa svojim impresivnim radom u svetu filma, Emilija Dobrin pokazala je svoju glumačku svestranost u desetinama nezaboravnih pozorišnih predstava, koje su režirali Aleksandru Točilesku, Klaudiju Goga, Radu Afrim ili Eugen žebeleanu. Za ulogu Elene u predstavi Kuća sa mačkama (Casa cu pisici), u režiji Radua Jakobana, 2016. godine dobila je nagradu UNITER za najbolju glumicu u glavnoj ulozi.