Farmaceutski proizvodi u fanariotskoj Vlaškoj
18. vek ili fanariotski vek bio je vek u kome je modernost u Zapadnoj Evropi počela da ima odjeka na istoku kontinenta.
Marija Nenadić-Zurka и Steliu Lambru, 27.04.2026, 14:09
Istoričari veruju da je period fanariotske vladavine u rumunskim kneževinama počeo 1718. godine i završio se posle više od jednog veka, 1822. godine. Ovo ime je dobio po prinčevima poreklom iz carigradskog okruga Fanar, koji su se smenjivali na prestolima dve rumunske kneževine. 18. vek ili fanariotski vek bio je vek u kome je modernost u Zapadnoj Evropi počela da ima odjeka na istoku kontinenta. A modernost je takođe značila nove pristupe koje su medicina i farmaceutski proizvodi imali u lečenju bolesti. Raluka Mocej je specijalizovana za istoriju farmacije u Munteniji, jednoj od dve rumunske kneževine. Ona je takođe deo projekta rekuperacije artefakata koji sprovodi Muzej opštine Bukurešt kako bi se rekonstruisala mapa apoteka u Munteniji iz 18. veka. Mocej je pratila istoriju zakonodavstva u vezi sa marketingom lekova i farmaceutskih praksi iz tog perioda.
„U dokumentima iz 18. veka pojavljuju se prvi zapisi o postojanju farmaceuta, koji su bili među ljudima oko vladara. Godine 1703, početkom 18. veka, u Hronici prihoda i rashoda blagajne Vlaške, pojavljuje se isplata iznosa od 30 talira farmaceutu, koji je pratio vladara Konstantina Brankovjanua u Adrijanopolj. Osnivanjem prvih bolnica nastale su i prve apoteke, poput onih koje su se nalazile u blizini bolnice Kolcea ili bolnice Pantelimon. Tamo su farmaceuti pripremali biljne lekove za bolesne. Paralelno su se razvijale i privatne apoteke, jedna od najpoznatijih je u gostionici „Šerban-voda“, koja se nalazi u centru prestonice.“
Modernost 18. veka značila je postepeno povećanje autoriteta države i njeno čvrsto prisustvo u onome što je predstavljalo javno zdravlje. Zakoni su postajali rigorozniji, kontrola komercijalnih aktivnosti sa lekovima se povećavala, nivo kompetentnosti lekara i farmaceuta je upravljala državna birokratija putem akata, bezbednost u obavljanju ovih profesija smatrana je prioritetom. Pred kraj veka, uspostavljeni su sve jasniji funkcionalni odnosi između države i farmaceutskih kompanija. Raluka Mocej.
„U odsustvu jasnih propisa, farmaceuti su sprovodili svoje aktivnosti na osnovu nejasnih odredbi iz pravila prošlih epoha. To je učinilo farmaceutsku praksu rudimentarnom i bez standarda. Da bi se situacija rešila, 20. novembra 1780. godine, knez Aleksandar Ipsilanti je izdao prve zvanične propise o trgovini lekovima. Farmaceuti su stavljeni pod kontrolu kneževog glavnog lekara, koji je bio odgovoran za inspekciju apoteka, proveru kvaliteta i kontrolu cena. Lekarima je savetovano da koriste samo sveže lekove. Isti knez je izdao prvi zvanični propis o organizaciji apoteka 15. maja 1797. godine. Njime je nametnuta upotreba austrijske farmakopeje iz 1780. godine kao osnove za pripremu lekova i sredstava.“
Aleksandru Ipsilanti se smatra prvim reformatorom farmacije na rumunskom prostoru. Njegovo ime se vezuje za kontinuiranu birokratizaciju ove oblasti.
„Isti vladar je 1797. godine izdao još jedan niz zakona koji su pomogli u regulisanju oblasti, kojima je farmaceutima zabranjeno da prodaju toksične proizvode. Takođe, većina proizvoda napravljenih u apotekama morala je biti praćena receptom koji je izdao lekar, u vreme kada se takav proizvod prodavao. Iz ovog dokumenta koji sadrži zakone takođe proizilazi da je u to vreme u Bukureštu postojalo devet apoteka, koje su se nalazile u glavnim delovima grada, uglavnom u centralnom delu, u različitim gostionicama. Gostionice su bile neka vrsta trgovačkih centara, sa mnogo prodavnica u prizemlju. Apotekari su nalazili svoje mesto u tim prodavnicama jer je bilo mnogo lakše organizovati svoje poslovanje, na tim mestima je postojao veoma dobar trgovački obrt.“
Kako je evropska modernost postajala sve uticajnija u Vlaškoj, fanariotski kneževi su nastavili da donose zakone koji su odgovarali zahtevima novih farmaceutskih trendova. Raluka Mocej.
„Početkom 19. veka, regulacija farmaceutske delatnosti postala je stroža. Prešla je sa tolerancije na rigoroznu kontrolu od strane vlasti. 4. novembra 1819. godine, knez Aleksandru Sucu imenovao je medicinsku komisiju da izradi propis o organizaciji apoteka. Dokument označava važan trenutak u istoriji zakonodavstva jer prvi put sadrži termine apoteka i farmaceut. Projekat je uveo strogi okvir profesionalne kontrole, farmaceute su morali da pregledaju zvanični lekari, a oni bez diplome morali su da dokažu svoje veštine. Apoteke su bile obavezne da se snabdevaju prema austrijskoj farmakopeji iz 1814. godine, bile su podložne periodičnim inspekcijama i strogim sankcijama. Cene su morale biti u skladu sa austrijskim tarifama iz 1814. godine, a prodaja složenih preparata bez recepta bila je strogo zabranjena. Otvaranje apoteka bilo je uslovljeno dobijanjem kraljevske povelje, a trgovina toksičnim supstancama bila je zabranjena.“
U Rumuniji u 18. veku, evropska modernost i birokratske mere države usmerile su razvoj farmacije i nove stavove prema bolesti i lečenju. I naredni vek će pratiti korak sa reformskim zamahom modernizacije.