KATANE, dugometražni debi Joane Miskije (28.03.2026)
Nakon uspešnog međunarodnog nastupa, sa svetskom premijerom na IFFI Goa / Međunarodnom filmskom festivalu u Indiji, sa holivudskom nominacijom za originalnu muziku i brojnim nagradama za scenario, film KATANE, koji je napisala i režirala Joana Miskije, nedavno je videla i publika u Rumuniji.
Dragana Diamandi и Corina Sabău, 28.03.2026, 09:45
Nakon uspešnog međunarodnog nastupa, sa svetskom premijerom na IFFI Goa / Međunarodnom filmskom festivalu u Indiji, sa holivudskom nominacijom za originalnu muziku i brojnim nagradama za scenario, film KATANE, koji je napisala i režirala Joana Miskije, nedavno je videla i publika u Rumuniji.
Inspirisan stvarnim događajima i društvenim fenomenima, KATANE donosi priču o situaciji na ivici opstanka: selu koje je iscrpelo sve legalne resurse i počinje da gradi sopstvene strategije preživljavanja, varajući vlasti.
U glavnim ulogama pojavljuju se Kostel Kaškaval, Julija Lumanare i Kristijan Bota, koji tumače inspektore članove komisije koja istražuje slučaj u sela Katane. Međunarodna štampa opisala je film kao „uživanje za publiku“ (Film New Europe), „poetičan, duhovit i satiričan“ (Cineuropa) i kao „dramatičnu komediju sa preokretom i crnim humorom“ (Variety).
Film KATANE nastao je na osnovu scenarija za diplomske studije na Nacionalnom univerzitetu za pozorišnu i filmsku umetnost „Jon Luka Karađiale” (UNATC). Razvoj i finansiranje scenarija trajali su više od jedne decenije. Iako polazi od stvarnih događaja koji oslikavaju jedan društveni fenomen, Joana Miskije odlučila je da ih prikaže na komičnan način.
„Veoma volim žanr crne komedije, društvene komedije – žanr koji se retko prihvata, ali koji smatram od velike umetničke vrednosti, posebno u Rumuniji, gde je smeh kroz nevolju deo našeg identiteta. Mislim da ima i terapeutsku ulogu: možemo da govorimo o ozbiljnim temama na opušten i blag način. Mnogi su me pitali zašto film nisam pretvorila u dramu, jer postoji mit da drame lakše cirkulišu na međunarodnom nivou, dok je komedija lokalnija. Ali mislim da smo mi, umetnici, uzbuđeni da ponudimo nove kinematografske formate i pristupe.“
Film KATANE ne stavlja u centar priču o jednoj osobi, već o čitavoj zajednici. U vremenu usamljenosti i polarizacije, film podstiče na nijansiran pristup i na razmišljanje o pitanjima socijalne pravde i marginalizacije. Joana Miskije:
„Mislim da je to neophodan film, jer u Rumuniji treba da govorimo ne samo o pojedincima, već i o zajednicama, sistemima i većim grupama. Osećam ovu potrebu više nego ikada u eri usamljenosti i društvene fragmentacije. To je filozofsko uverenje koje me prati: volela bih da dođemo do tačke u kojoj ćemo se osloboditi predrasuda i refleksa da osuđujemo svaku osobu i svaki postupak pojedinačno, jer je to toksičan psihološki proces.
Za ovu priču sam se intenzivno pripremala i pročitala stotine studija slučaja. Postoje ljudi koji dobijaju socijalnu pomoć i potpuno je zaslužuju, ali postoje i situacije u kojima se ona dobija nepravedno. Ipak, tražila sam nijanse, kako ne bismo osuđivali seljane u filmu. Oni nisu pohlepni ljudi koji žele da grade vile od socijalne pomoći, već obični ljudi sa malim penzijama, koji ne mogu da plate ogromne poreze, u mestu koje kao da je ostalo zarobljeno u vremenu. Iz te realnosti proizilaze univerzalna pitanja o socijalnoj pravdi i o tome kako možemo živeti u pravednijem svetu, bez marginalizacije određenih društvenih kategorija.“
Kristijan Bota govorio je o svom iskustvu rada sa rediteljkom Joanom Miskie, saradnji koja je počela pre mnogo godina na kratkom filmu „237 godina”, prikazanom na festivalu Palm Springs International ShortFest. Poznavanje filmskog univerzuma pripremilo ga je za ulogu Silvija Stavarakea, mladog socijalnog radnika koji dolazi u zajednicu sa sopstvenim pravilima. Glumac je govorio o izazovima lika i slobodi koju mu je rediteljka dala:
„Stvari su postale zaista zanimljive kada mi je Joana dala slobodu da improvizujem. Ne dobijate ovu slobodu u svim saradnjama, ali meni ovaj način rada odgovara. Takođe mi se dopalo što film ima jasan i vidljiv preokret situacije i takvi ključni trenuci vam pomažu da bolje razumete lik. Kada lik ostane u području dvosmislenosti ili nije baš dobro opisan u scenariju, odgovornost za njegovo izgradnju pada na vas, kao glumca. Ali, na kraju, ako ne razumemo sve suptilnosti i motivacije lika, ne možemo ni da saosećamo sa njim niti da prenesemo emocije.“
Joana Miskie smatra se trendseterkom u audiovizuelnoj oblasti, a njeni najnoviji filmski univerzumi istražuju novi audiovizuelni žanr nazvan noetička fikcija (koji promoviše budućnost stimulisanu evolucijom ljudske svesti: Vlada dece, Ljudske violine, Opipljive utopije)(Government of Children, Human Violins, Tangible Utopias). Među brojnim projektima koje je realizovala nalaze se prvi stereoskopski dokumentarac u Rumuniji, prva impresivna franšiza multi-player i prvi film koji je na kreativan način integrisao veštačku inteligenciju.