Atlas usamljenosti (13.12.2025)
U oktobru i početkom novembra Temišvar je ugostio izložbu „Atlas usamljenosti”, putujući projekat koji je stigao i u prestonicu, a koji istražuje način na koji mladi iz Generacije Z (GenZ) doživljavaju usamljenost u trajno povezanom svetu.
Dragana Diamandi и Ion Puican, 13.12.2025, 09:00
U oktobru i početkom novembra Temišvar je ugostio izložbu „Atlas usamljenosti”, putujući projekat koji je stigao i u prestonicu, a koji istražuje način na koji mladi iz Generacije Z (GenZ) doživljavaju usamljenost u trajno povezanom svetu. Kroz fotografije snimljene kamerom opskurom i imerzivnu zvučnu komponentu, izložba otvara emocionalnu mapu generacije zarobljene između digitalne buke i stvarne potrebe za autentičnošću. Više informacija o ovom projektu pružio nam je jedan od organizatora, novinar i dokumentarista Jonuc Dulamica autor intervjua u okviru projekta:
„Izložba je deo multimedijalnog pristupa u kojem smo istraživali kako se usamljenost manifestuje kod generacije Z. Počeli smo od ideje da je sve više studija i medijskih izveštaja označava kao generaciju usamljenosti, posebno zbog kontrasta između toga koliko su njeni pripadnici onlajn povezani i koliko malo stvarnih, dubokih odnosa osećaju da imaju van ekrana. Želeli smo da prikažemo i tešku stranu usamljenosti, koja se može prevesti kao nedostatak zadovoljavajućih ljudskih veza ili osećaj „ne pripadanja“, čak i među ljudima, ali i njenu pozitivnu stranu, koja se preklapa sa samoćom — ondosno vreme provedeno sa sobom za razmišljanje i unutrašnje preseljenje.To smo radili posećujući mlade ljude, pripadnike generacije Z, u njihovom intimnom prostoru i otvoreno razgovarajući sa njima o samoći.
Snimali smo njihove male rituale kada su sami sa sobom — kako kuvaju kafu, kako besciljno skroluju („doom scroll“), kako gledaju anime. Snimili smo zvuke samoće i integrisali ih u u muzičke zvučne pejzaže. Fotografisao sam kamerom opskurom, koja projektuje spoljašnji prostor doma u unutrašnjost, prevrnut preko likova i prostorije, kroz zrak svetlosti koji ulazi kroz zamračeni prozor. Tako su nastali tekstovi, podkasti, video-snimci i fotografije. Svi ti materijali mogu se videti i na posebnom mikrosajtu koji je objavila kulturna publikacija Scena9.ro.”
Zašto „atlas” usamljenosti?
„Razmišljali smo o ideji atlasa zato što je usamljenost, iako je ljudu osećaju slično, predstavlja teritoriju sa različitim oblastima i asocijacijama. Bes, stid, nepoverenje, nepripadanje, ali i mir, refleksija ili novi počeci. Želeli smo da izložba bude mapa tih unutrašnjih mesta, iscrtana kroz glasove i slike onih koji ih proživljavaju.”
Šta je izložba „Atlas usamljenosti” ponudila svojim posetiocima? Jonuc Dulamica:
„Kombinovali sam vizuelne i zvučne elemente kako bismo stvorili dijalog o usamljenosti između spoljašnjeg i unutrašnjeg prostora. S jedne strane, kamera obskura služi kao vizuelna metafora samoće u odnosu prema gradu, odnosno odnosno spoljašnjost. Efekat izolacije koji proizvodi, ilustruje ideju da samoću uvek osećamo u odnosu na svet oko nas. S druge strane, zvučni pejzaži koje je Mihaj Balabaš kreirao za podkaste inspirisani su intimnim univerzumom protagonista, dakle unutrašnošću. Oni uključuju zvuke njihovih svakodnevnih rituala kada su sami sa sobom i ilustruju da je samoća duboko individualno i subjektivno iskustvo.”
Kako su mladi učesnici Generacije Z prihvatili predlog za izložbu?
„Iznenadilo me je koliko su svesni i jasni kada je reč o izazovima njihove generacije, kao i koliko su bili otvoreni da razgovaraju sa nama o ličnim i intimnim temama. Ponekad sam imao utisak da su čekali da ih neko tako nešto upita, što može značiti da o tim temama inače ne razgovaraju sa ljudima oko sebe ili da jednostavno nemaju vremena da o njima razmišljaju. a brzi tempo kojim dobijaju informacije i perspektive o životu, sa društvenih mreža i drugih medija, često im ne daje vremena da obrade i usvoje sve što dožive.To su i sami rekli.”
Šest mladih ljudi sa različitim pričama — od studenata i umetnika do jedne mlade žene koja je došla iz zemlje zahvaćene ratom — postaju vodiči kroz vizuelnu i zvučnu rutu o ranjivosti, izolaciji i emocionalnom preživljavanju. Izložba je promovisala multidisciplinarni dijalog između sociologije, psihoterapije, novinarstva i vizuelnih umetnosti, spajajući naučnu i umetničku perspektivu kako bi se bolje razumelo kako mladi danas doživljavaju usamljenost. O tom kulturnom dijalogu govori novinar i dokumentarista Ionuc Dulamica:
„Takav prostor dijaloga nastaje kada se spoje višestruki medija: tekst, fotografija, zvučni pejzaži i video, koji omogućavaju pristup istoj emocionalnoj temi iz različitih, ali komplementarnih perspektiva. Poruka koju bih najviše voleo da posetioci ponesu sa sobom je pozajmljena od Petrišora, jednog od protagonista naše dokumentacije. Citiram: ‘Vratiš se kući i shvatiš da nisi jedini koji se tako oseća. I to je jako dobro da osetiš. Čak i ako si sam, znaš da negde postoji neko ko prolazi kroz isto iskustvo, i to je u redu.’”