80 godina od gladi u Sovjetskoj Socijalističkoj Republici Moldaviji
Godine 1946. počela je glad u Sovjetskom Savezu, koja je rezultirala milionom smrtnih slučajeva, od kojih samo 200.000 u Sovjetskoj Socijalističkoj Republici Moldaviji.
Marija Nenadić-Zurka и Steliu Lambru, 22.11.2026, 23:10
Godine 1946. počela je glad u Sovjetskom Savezu, koja je rezultirala milionom smrtnih slučajeva, od kojih samo 200.000 u Sovjetskoj Socijalističkoj Republici Moldaviji, teritoriji koju je Rusija prvi put anektirala 1812. godine, a zatim ponovo anektirala 1940. i 1945. godine. Nestašica hrane u mirnodopsko vreme bila je tipična manifestacija svih komunističkih režima kojima su terorisali sopstveno stanovništvo. Istoričar Jon Šiškanu iz Instituta za istoriju Državnog univerziteta Moldavije analizirao je glad u Sovjetskom Savezu i identifikovao kompleks faktora, kako objektivnih tako i subjektivnih, koji su doveli do njene pojave. Objektivni faktori bili su efekti rata i suše, dok su subjektivni faktori bili sistemski i ideološki nedostaci.
„Glad u Sovjetskom Savezu 1946-47. godine predstavlja jednu od najdramatičnijih epizoda posleratne istorije. Njeni uzroci i posledice prevazilaze jednostavnu krizu sa hranom, povezani su i sa ekonomskim teškoćama izazvanim ratom, i sa agrarnom politikom i prioritetima sovjetskog rukovodstva. Glad 1946-47. godine ne može se objasniti isključivo sušom iz 1946. godine. Ona je rezultat interakcije između degradacije posleratne poljoprivrede, smanjenja proizvodnje, politike sakupljanja žita i odluka sovjetskih vlasti u vezi sa raspodelom prehrambenih resursa.“
Jon Šiškanu je detaljno opisao objektivne faktore:
„Rat je prouzrokovao značajne gubitke, a poljoprivreda je bila posebno pogođena. Godine 1946, raspoloživi radni resursi predstavljali su samo približno 50-60 procenata postojećih potreba. Kolektivne farme ili kolhozi nisu imali dovoljno opreme i bili su primorani da koriste ručni inventar i stočnu vuču u velikim razmerama. Sovjetska poljoprivreda bila je u stanju duboke ranjivosti, a njena obnova zahtevala je ne samo materijalne resurse, već i preispitivanje državne politike prema ruralnom okruženju. Međutim, sovjetsko rukovodstvo je nastavilo da daje prioritet obnovi industrije i konsolidaciji vojnog potencijala, u kontekstu pogoršanja međunarodnih odnosa i početka Hladnog rata.“
Drugi objektivni faktor bila je suša, ali je Jon Šiškanu prešao na predstavljanje objektivnih faktora, sa mnogo većim uticajem.
„Važan faktor u prehrambenoj krizi bila je suša u proleće 1946. godine. Ona je pogodila Centralni Černozemski region, Ukrajinu, Sovjetsku Socijalističku Republiku Moldaviju i deo Srednjevolškog i Donjevolškog regiona. U najpogođenijim područjima, prinosi su pali na 2,4-2,7 kintala po hektaru. Međutim, prema rečima ruskih istoričara, smanjenje proizvodnje samo po sebi ne objašnjava razmere katastrofe. Odlučujuću ulogu je odigrao način na koji su vlasti upravljale raspoloživim žitom. Umesto smanjenja obaveza isporuke u zavisnosti od dobijene žetve, sovjetsko rukovodstvo je nastavilo da teži ispunjenju planova sakupljanja.“
Neispravnost staljinističkih državnih institucija pripremila je katastrofu. Jon Šiškanu.
„Prema zvaničnim podacima, 1946. godine sakupljeno je približno 17,5 miliona tona žita. 1. februara 1947. godine, neprikosnovene državne rezerve sadržale su približno 10 miliona tona žita, 1,9 miliona tona više nego prethodne godine. Istovremeno, 11,6 miliona tona je bilo izdvojeno za unutrašnje potrebe države 1946. godine. Štaviše, 1947. godine, količina žita isporučenog domaćem tržištu smanjena je za 1,7 puta u poređenju sa prethodnom godinom. Ovi podaci ističu fundamentalnu kontradikciju: dok se stanovništvo suočavalo sa ozbiljnom nestašicom hrane, država je nastavila da akumulira i štiti rezerve žita.“
Spoljna propaganda kao objektivni faktor takođe je doprinela razmerama katastrofe. Jon Šiškanu.
„Još jedan važan aspekt je kontinuirani izvoz žita, uprkos sve većoj unutrašnjoj gladi. Prema istorijskim podacima, Sovjetski Savez je 1946. godine izvezao približno 1,7 miliona tona žita. Deo isporuka bio je namenjen državama Istočne Evrope, uključujući i one koje su bile u procesu konsolidacije komunističkih režima. Izvoz je imao i ekonomsku dimenziju, vezanu za dobijanje industrijskih resursa i opreme, i geopolitičku, kroz koju je Moskva nastojala da učvrsti svoj uticaj u posleratnom periodu.“
Još jedan fenomen tipičan za komunizam bio je da sovjetska elita nije patila od gladi. Jon Šiškanu.
„Glad nije podjednako pogodila sovjetsko društvo. Partija i sovjetska nomenklatura imale su koristi od zagarantovanih obroka i dodatnih oblika snabdevanja. Nasuprot tome, najranjivije kategorije, velike porodice, ratni i radni invalidi, porodice palih ili nestalih boraca i seosko stanovništvo, nisu bile dovoljno zaštićene. Prvi koji su bili pogođeni bili su stanovnici sela. Brojni gladni ljudi su se selili u gradove u potrazi za hranom, ali čak ni gradska sredina nije uvek nudila mogućnosti za preživljavanje. Glad je pogodila i velike industrijske centre. U preduzećima u Lenjingradu, morbiditet izazvan distrofijom i avitaminozom prelazio je 30 procenata. Istovremeno, neuhranjenost i migracije su pogodovale širenju bolesti poput tifusa.“
Kriminalizacija posledica gladi pojačala je patnju ljudi. Jon Šiškanu.
„Još jedan fenomen povezan sa glađu bio je porast kriminala, posebno krađe žita i prehrambenih proizvoda. Posebnu kategoriju osuđenih lica predstavljali su predsednici kolektivnih farmi, koji su distribuirali žito na osnovu obavljenog rada i bili su optuženi za skrivanje žita namenjenog državi. U periodu 1946-1948. osuđeno je 21.285 predsednika kolektivnih farmi. Među kolektivnim farmerima i radnicima u državnim farmama, žene i deca predstavljali su preko polovine ljudi umešanih u sitnu krađu žita i žitarica. Na osnovu dekreta od 4. juna 1947. godine, takva dela mogla su biti sankcionisana kaznama od 7 do 10 godina u popravno-radnom logoru.“
Pre 80 godina, besarabski Rumuni u Sovjetskom Savezu su prošli kroz glad koja je odnela svakog desetog stanovnika. Patnja koja, opisana na ovaj način, ne zahteva druge reči.