Sibinjanin Janko u zapadnim hronikama
Janku ili Joan Korvin iz Hunedoare, poznat među Srbima kao Sibinjanin Janko, bio je jedna od najvažnijih ličnosti u istoriji Centralne i Istočne Evrope u prvoj polovini 15. veka.
Marija Nenadić-Zurka и Steliu Lambru, 16.11.2026, 14:43
Janku ili Joan Korvin iz Hunedoare, poznat među Srbima kao Sibinjanin Janko, bio je jedna od najvažnijih ličnosti u istoriji Centralne i Istočne Evrope u prvoj polovini 15. veka. On je relevantno ime za istoriju Mađarske, istoriju Rumunije, istoriju Slovačke, istoriju Srbije i smatra se poslednjim velikim krstašem koji je zaustavio napredovanje Osmanskog carstva ka centralnoj Evropi. Rođen 1407. godine, a umro od kuge u 49. godini, 1456. godine, blizu Beograda, nakon što je pobedio osmansku vojsku, Sibinjanin Janko ima nekoliko važnih pobeda nad Turcima. Njegovo ime je stiglo i do Zapadne Evrope, zapadne hronike, posebno francuske i burgundske, koje sa divljenjem pominju njegova dela. Istoričar Ovidiju Kristea predaje srednjovekovnu istoriju na Univerzitetu u Bukureštu i sproveo je interpretativno čitanje zapadnih izvora o Sibinjanin Janku. Želeo je da razjasni pitanje njegovog etničkog porekla, predmet spora među nacionalističkim istoriografijama u regionu počevši od 19. veka.
„Nedavnu diskusiju o njegovom poreklu, zasnovanu na novim dokumentima, vodili su dva mađarska istoričara, Nađ Levente i Emeke Rita Silađi, koji su sa veoma čvrstim osnovama tvrdili da porodica Jankua de Hunedoare potiče iz Vlaške, iz mesta Korbi de Pjatra. Otuda i gavran na grbu ove porodice Hunedoara ili Hunjadi. Vrlo je verovatno da su bili u srodstvu sa porodicom Basarab, dakle sa vladajućom dinastijom Vlaške. To je veoma čvrst argument, argument o njegovom vlaškom poreklu zahtevaće preispitivanje i prepisivanje nekih postupaka Jankua de Hunedoare.“
Ime Jankua de Hunedoara pojavljuje se hvalospevno u hronikama Francuza Žana Šartjea (1385-1464), Angerana de Monstrelea (1400-1453) i Žana de Vavrina (1400-1474), Burgunđana Žorža Šastelena (1405-1475) i Žaka di Klerka (1420-1501) i u hronikama Pikara Matjea d’Eskušija (1420-1482). Janku se pojavljuje pod imenom Johanes de Hongak kod Vavrina, Janus u d’Eskušiju, Onidianus kod Šastelena i Ovidianus kod di Klerke, pri čemu istoričari smatraju da su poslednja dva oblika imena izvedenice od Huniadius. Ovidiju Kristea je objasnio mehanizam kojim su hronike beležile svedočanstva onih koji su hroničare obavestili o tome šta su videli ili čuli o ratu između hrišćana i Osmanlija u Istočnoj Evropi.
„To je udaljeni rat, kako geografski, tako i zato što je ta udaljenost stvorila, u francuskim i burgundskim hronikama, niz izobličenja, manje-više pogrešnih percepcija. Ipak, vredi ih analizirati jer nisu fantazije. U nekim situacijama, radilo se o pogrešnom razumevanju tačnih imena, a autori koji su svedočili o delima Jankua de Hunedoare prilagodili su ih kako su smatrali da je prikladno, što je predstavljalo probleme za moderne istoričare. U drugim situacijama, radi se o pokušajima autora da integrišu dela Jankua de Hunedoare u dugoročnu perspektivu krstaških ratova. Naći ćemo, barem kod jednog od autora, Žana de Vavrina, niz toposa, klišea, specifičnih za narative o vojnim akcijama protiv nevernika. I sa svih ovih stanovišta, moramo biti svesni da se sve što nam ovi izvori govore može manje koristiti za tradicionalnu rekonstrukciju političke istorije. Oni su zanimljiviji iz perspektive kulturne istorije, percepcije, cirkulacije vesti i ideja, načina na koji se one odražavaju u izvorima tog vremena.“
Ovidiju Kristea je takođe želeo da pokaže da, pored razlika među njima, zapadne hronike veoma pozitivno pominju Jankua de Hunedoara.
„Janku de Hunedoara, po pravilu, pojavljuje se niotkuda. Postoji nekoliko hronika koje kažu da je bio skromnog porekla, ali povezuju ovo skromno poreklo sa profesijom njegovog oca, koji je bio kovač. Žan de Vavren, naprotiv, kaže da je bio plemenitog porekla. Pitao sam se zašto je postojao pokušaj da se predstavi u negativnom svetlu? U stvari, to je preuzimanje nekih glasina koje su verovatno kružile. Vlaško poreklo Jankua de Hunedoara je dugo vremena bilo prekor koji mu je upućen. I Matija Korvin, njegov sin, koji je postao kralj Ugarske, nekako dobija sličan tretman. Tako da neke hronike, ona Matijea d’Eskušija i ona Žaka di Klerka, govore o njegovom skromnom poreklu, kao sinu kovača. S druge strane, sve hronike, bez obzira da li pominju ovo neplemenito poreklo, imaju reči hvale za njega, vide ga kao velikog heroja hrišćanstva, lika čiji podvizi oružjem izazivaju divljenje zapadnog sveta, pa čak i Osmanskog carstva. Mnoge od gore pomenutih hronika kažu da su se Osmanlije u nekom trenutku plašile Jankua de Hunedoara. Možda i ovu izjavu treba posmatrati sa izvesnim oprezom. Ali činjenica je da su bitke koje je Osmansko carstvo vodilo sa Mađarskom, u vreme kada je Janku de Hunedoara bio vojvoda Transilvanije, guverner Mađarske, imale ogroman odjek u toj epohi.“
Janku de Hunedoara je, 570 godina nakon njegove smrti, ličnost u istoriji Centralne i Istočne Evrope. A slava njegovih ratnih poduhvata učinila ga je poznatim i u Zapadnoj Evropi.