Rumunija i novopridošlice: kulturni mostovi u društvu koje se menja (24.12.2025)
Godina 2025. bila je treća uzastopna u kojoj je Rumunija registrovala više emigranata nego imigranata.
Dragana Diamandi и Iulia Hau, 24.12.2025, 10:00
Godina 2025. bila je treća uzastopna u kojoj je Rumunija registrovala više emigranata nego imigranata. Istraživač Anatolije Koščug tvrdi da je ova promena posledica niza faktora, među kojima su potrebe tržišta rada, društvene percepcije i stavovi prema migrantima, kao i nacionalne i evropske migracione politike. Istovremeno, prema nedavno objavljenoj studiji Ekonomskog i socijalnog saveta, regruteri navode da je većina kompanija koje su zaposlile strane radnike zabeležila rast prometa, veću produktivnost i bolju finansijsku efikasnost.
Ove promene odražavaju se i na društvenom planu. U prestonici, na primer, sve više preduzetnika diverzifikuje gradske ulice novim aromama i bojama kroz restorane i fast-fudove afričke i azijske kuhinje, kroz prodavnice egzotične hrane, barove i berbernice. Uprkos tome, distanca između njih i nas ostaje prilično velika.
Ove godine, kulturni radnici, organizacije i nevladine organizacije, uz podršku Nacionalnog fonda za kulturu, pokrenuli su prve kulturne i zajedničke projekte čiji je cilj zbližavanje stranaca i zajednice domaćina. Centar za pravne resurse (CRJ), aktivan od 1999. godine, jedan je od inicijatora. Tokom poslednjih meseci, kroz istraživanja, radne grupe i pozorišne predstave, predstavljene su priče novopridošlih, doprinoseći stvaranju društvenog okruženja koje razume i poštuje njihova složena životna i migrationa iskustva.
Georgijana Badesku, koordinatorka projekta, posvetila je proteklu godinu razumevanju potreba i poteškoća sa kojima se migranti suočavaju u Rumuniji i pronalaženju inovativnih načina da ispričaju svoje priče.
„Osetila sam nedostatak zastupljenosti njihovih životnih prica u javnom prostoru u smislu da prosečan rumunski građanin,, upoznaje tu različitost, te strance, uglavnom preko vesti, preko medija – dakle posredno. Nisam imala utisak da postoje autentične priče ili njihov istinski glas u javnosti. Činilo mi se da su podložni diskriminaciji, kako od države, tako i od stanovništva, koje se možda plaši nečeg novog. Osećala sam potrebu da makar u početnoj fazi dobijemo neke konture – da malo kvalitativno vidimo gde se oni osećaju, gde se pozicioniraju – i da ono što istražimo bude stavljeno i na javnu agendu. I odatle je potekla ideja za istraživanje iz kojeg su nastali predstava, dečja knjiga i dokumentarni film.“
Kroz studiju „Jedan dan života migrantskog radnika”, autorke su analizirale percepciju migranata o rumunskom zakonodavnom sistemu, kao i način na koji doživljavaju odnos sa rumunskim građanima i svojim porodicama kod kuće. Istraživanje je ukazalo na oštar kontrast između jasnog i detaljnog rumunskog pravnog okvira i stvarnosti sa kojom se migranti suočavaju. Na osnovu problema identifikovanih u intervjuima, rediteljka i glumica Krista Bilčiu stvorila je imerzivnu kulturnu predstavu, izvedenu upravo u prostorijama organizacije.
„Imali smo 10 predstava za 3 dana. Svako izvođenje pratilo je oko 15–20 učesnika. Ono što smo želeli da postignemo predstavom bilo je da svaki gledalac prođe kroz životne etape koje su radnici izvan EU opisali tokom intervjua. Bilo je 10 aktivnih tačaka, počevši od intervjua za vizu, gde sam im postavljala ista pitanja koja su mi rekli migranti tokom istrazivanja. Jedno od njih, sećam se dobro, izgovoreno je radniku koji je dobio dozvolu za rad u građevini –ispitivač je je tražio od dotičnog radnika da mu pokaže ruke, da vidi da li su ’radničke’. Rumunska publika je prolazila kroz razne faze: poslodavac, dostava hrane – gde su dobijali torbe za dostavu i mapu pomoću koje su morali da se snađu po celoj mračnoj kući uz pomoć UV lampe, otkrivajući skrivene poruke na zidovima, koje su bile svedočanstva migranata. Zatim kod lekara, gde smo pokušali da dočaramo situaciju koju smo zaista susreli – migrant odlazi kod lekara i saznaje da mu poslodavac nikada nije uplatio doprinose. Na kraju, soba usamljenosti, u kojoj su mogli da slušaju glasovnu poruku na bengalskom i rumunskom jeziku koju je jedan radnik poslao svojoj majci.”
Prema rečima Georgijane Badesku, nakon svake predstave učesnici su ostajali ispred održavanja, da razgovaraju i raspravljaju, iznenađeni stvarnošću koju nisu poznavali. Nakon predstave,Centar za pravne resurse (CRJ) je izradio i dečju knjigu, inspirisanu pričom dostavljača hrane koji stalno nosi kameru kako bi mogao da vidi svoje dvogodišnje dete kod kuće.
Predstavnica CRJ smatra da bi kulturni mostovi koji se stvaraju sa migrantskim zajednicama trebalo i dalje da budu prioritet Nacionalnog fonda za kulturu i drugih donatora. Po njenom mišljenju, kultura je najsigurniji način da se smanji nivo diskriminacije i poveća svest i razumevanje među zajednicama. Kultura i umetnost, ističe ona, predstavljaju izvanredan način da se ljudi povežu.